I uniforma čini kuvara

Karirani stolnjaci na kojima ustajali tragovi muva, ako ne i hrane koju su ko zna kad mušterije prosule po njima, svedoče o datumu pranja, ustajali vazduh koji odiše memlom podruma iz kojeg i leti vonja na turišiju i ukiseljeni kupus, smrknuti lenji konobar koji izgužvanim požutelim peškirčetom mlati muve kad mu dosade, okrnjeni tanjiri i ulepljeni karafindli, kuvari čija radna odela svedoče o tome šta su kuvali danas, juče, prekjuče i ko zna još kad… skoro pa da su isčezli iz naše stvarnosti.

Možda još samo po koji nostalgičar povremeno, da ga želja za nekadašnjim vremenima mine, svrati u ovakvu kafanu, koja je postala sinonim ugostiteljstva sredine prošlog veka… a možda i onog perioda pre i posle.

Retko ćete danas naići na birtiju. Ima ih, ali se dobro treba potruditi pa da ih pronađete. Kao što je i klasičnih poslastičara sve manje. Na sceni danas su restorani, kafići koji neretko imaju i, svaki za sebe specifičnu, ponudu jela i odabranih slatkiša.

Pa picerije, piterije, lokali specijalizovani za roštilj, paste, suši, giros, kuvana domaća jela, ribu…

Čisti, besprekorno ispeglani stolnjaci, posuđe i escajg najmodernijeg dizajna, taman posla da je nešto okrnjeno, oštećeno… često i vaza sa sezonskim cvećem na stolu. Konobari odeveni u neku vrstu uniforme… majice s istim natpisom, odnosno logom objekta u kojem rade, specijalno osmišljene kecelje sa duhovitim natpisima ili slikama, karta ića i pića često dizajnirana i posebno definisana specijalno za dotični objekat.

Stolice „odevene“ u navlake čiji se dezen slaže sa motivima slika na zidovima objekta, nadasve čisti i mirisni  toaleti koji se peru na svakih sat vremena. Vrata bez tragova dodirivanja.  Taman posla da čistačica zavitla metlom usred nečijeg ručka, što je koliko juče bila tradicija u mnogim našim kafanama.

I kuvari, posebno šefovi kuhinja, nalik na one svoje nasmejane kolege iz reklama najpoznatijih svetskih lanaca restorana.

Odeveni u posebno dizajnirane, praktične a elegantne uniforme, neretko sasvim drugačijeg dezena od jednolično belih pantalona i bluza na koje smo nekada navikli.

Kompletirane sa onim čuvenim, čudnim a simpatičnim kuvarskim kapama koje dosežu sve do…  plafona, čini vam se. Sa obaveznom rupom u sredini.

Jer, valja prohladiti glavu majstora po ovim vrućinama  kakve mi, koji sedimo u hladovini nekog baštenskog drveta ili ispod klima uređaja, i ne osetimo.

Postoje ljudi koji odlaze isključivo u restorane čijeg glavnog kuvara poznaju i on im je garancija kvaliteta usluge i čistoće objekta, pre svega kuhinje.

Postoje i oni gosti koji se uvek nekako snađu i uspeju da zadovolje svoju opravdanu znatiželju, odnosno potrebu za tim da se svojim očima uvere u to kakvo je stanje u kuhinji.

Posebno kada se nalaze prvi put u određenom restoranu, pa banu u kuhinju – na brzinu, al opet, dovoljno dugo da zavire tamo gde se namirnice seckaju, ljušte i peru i, naravno, u uniforme osoblja tog, gostima najčešće nevidljivog dela objekta.

I postoje, naravno, i oni kafanski gosti koji su davno već digli ruke od bilo kakvog vida kontrole, svesni činjenice da, ako hoćeš besprekornu čistoću hrane, mora i da se opredeliš za ishranu isključivo u sopstvenoj kući.

Ili bar da sam otvoriš – kafanu.

Stanje čistoće kuvarskih, kao i konobarskih uniformi je nešto što najviše može da odbije ili privuče goste, ako su već zainteresovani za ovaj deo kafanskog sadržaja.

Kao elemenat koji simbolizuje eleganciju, čistoću i profesionilazam, adekvatna uniforma kuvara, prijemčiva za oko posmatrača, nagoveštava, odnosno obećava i – ukusnu hranu.

Pa nije se, pomisliće gost, kuvar zalud ovoliko trudio i toliko uložio u uniformu, a da ne zna ili ne voli to čime se bavi ili samo otaljava svoj posao.

I upravo stoga ulaganje u kuvarske uniforme, bez obzira na to da li ulaže vlasnik restorana ili sam kuvar, nikako ne može biti promašena investicija. U upečatljivoj, naravno najpre praktičnoj, a onda i kvalitetnoj, modernoj i lepoj uniformi, i sam kuvar dobija više samopouzdanja, naglašenije je podstaknuta njegova kreativnost a i sama produktivnost dolazi do izražaja.

A sve to su oni elementi koji, uloženi u posao kojim se bave, na kraju donose kao krajnji efekat ono što je zadovoljstvo svakog kuvara – pohvalu zadovoljnih mušterija, svejedno je li „poslata“ preko konobara ili izrečena pred njim pa ima zadovoljstvo i da im se, uz aplauz, pokloni.

Kuvarski zanat, poslednjih decenija doveden do nivoa umetnosti, zahvaljujući velikim svetskim imenima iz ove oblasti, postaje sve popularniji među mladima prilikom izbora srednje škole koju će upisati.

Ne čudi više ni činjenica da srednje škole koje obrazuju za kuvarsko zanimanje upisuju sve više i jako dobri, da ne kažemo, odlični učenici.  I to već u prvom upisnom roku. Slično je i kada su više škole i fakulteti hotelijerstva, smer kulinarstva, u pitanju.

Izvesno je da je, uz naglu popularizaciju kuvanja, ne dakle samo kao zanata, već prevashodno kao specifične umetnosti, i sama kuvarska uniforma, praktična, moderna, atraktivna i za oko lepa, uticala na to da zanimanje kuvar postane ovoliko popularno širom planete.

 

Аутор: Admin

Zadužen da poveže hosting sa receptima i omogući da šporet ne ostane bez struje. Vlasnik turističkog portala TT Group i SEO agencije SEOexpert.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *