ŠTA SE JELO U SRPSKIM GRADOVIMA U XIX VEKU

 

af0895abbf85a19ac25794b5cc37f1ed

Pre neki dan mi dodje u posetu drugarica,sasvim iznenada.Razlog za posetu je bio što me je poželela,što se odavno nismo videle ali i to što joj je nestala struja.

Taj nestanak struje je ustvari i bio glavni razlog što je svratila,jer kako reče,ne može ništa da uradi u kući.Nema tople vode,ne radi mašina za pranje veša,mašina za pranje sudova,usisivač,šporet….

Kod mene je bilo struje pa sam skuvala kafu i tako počesmo priču o tome kako su nekada žene uopšte funkcionisale u kući kada nije bilo svih tih aparata koji rade na struju.

Vratismo se tako u XIX vek kada su u Srbiji počeli da se formiraju gradovi.

Dobro,nisu to baš bili veliki gradovi i nije ih bilo puno ali bile su to varoši od oko 10 do 15 000 stanovnika  a stanovnici su bili uglavnom zanatlije,trgovci  koji su iz evropskih gradova donosili i prodavali robu koja se kod nas nije proizvodila(štofove,posudje…)i činovnici i državni službenici koji su bili najobrazovaniji i najugledniji ljudi.

Početkom XIX veka u ovim gradovima život cele porodice se upravljao prema domaćinu kuće koji je radio i izdržavao porodicu a žena je bila ta koja je gajila decu ,sredjivala kuću i kuvala.

Pošto je domaćin odlazio iz kuće rano ujutru zbog poslova a vraćao se uveče ,ručak je bio skroman.

Tek uveče, kad se očekivao dolazak domaćina ,spremala su se za večeru bolja i odabranija jela.

Hrana bila dosta jednostavna.Mnoge kuće nisu ni imale šporete već se kuvalo na otvorenim ognjištima a   kroz dimnjak je često prokapavala kiša ili su u zimsko doba padale pahuljice snega.

Zato je  skoro svaka ulica imala po jednu pekaru(furundžinicu) pa su se kod kuće spremljena  jela u tepsijama  nosila u pekare da se tamo ispeku.

kujna

Jela su se spremala na maslu i loju .Do svinjske masti se teško dolazilo pošto Turci nisu dozvoljavali donošenje svinja u varoš.

POVRĆE

Za spremanje jela od povrća koga je bilo mnogo manje nego danas, se početkom XIX veka koristio luk,kupus,pasulj i krompir a tek polovinom leta su se na pijaci pojavljivale i boranija,paprike,bob,krastavci.

Karfiol,spanać i kelj su u Srbiju stigli tek polovinom XIX veka iz Nemačke.

 

  VOĆE

voce

Najpoznatija vrsta voća u Srbiji je svakako šljiva ali su stare vrste voća u Srbiji i jabuke,dunje,kruške,borovnice,jagode,kupine.

U prirodi postoje i samonikle(divlje)vrste ovog voća.

Turci su u naše krajeve doneli nove vrste voća:kajsije,breskve­-šeftelije,mušmule

Verovatno i vas interesuje,kao što je i mene interesovalo,šta su naše prababe u to vreme kuvale.

E pa u prvoj polovini XIX veka su se uglavnom kuvala jela grčko-orjentalnog porekla:razne čorbe,djuveč,pilav,papazjanija,jela od ribe, musaka.

Kačamak,popare i cicvare se podrazumevaju.

 PITE I SLATKIŠI

 

mesi

Kada se radi o testu i slatkišima,jelovnik je bio mnogo bogatiji.

Naše prababe su bile pravi majstori za  spremanje raznih pita:pita  sirom,pita sa zeljem,sa mesom,sa seckanim puževima.

Omiljene slatke pite su bile bundevara i pita sa orasima.

Slatkiši su bili uglavnom orijentalni i omiljeni su i danas.Pravile su baklave,tatlije,lokumiće,brdarice ,alvu.

DRUGA POLOVINA XIX VEKA

U drugoj polovini XIX veka  Beograd je od zapuštene turske kasabe polako postajao  moderan evropski grad.

Na mestu nekadašnjih kuća od nabijenog blata počinju da niču raskošne palate za beogradsku gospodu.

Sinovi imućnih beogradskih porodica koji su se školovali u Beču,Pešti ili Lajpcigu su ,vraćajući se,donosili nove običaje,novi način života,novi način oblačenja,uredjenja kuće.

Tako se sve više oseća i uticaj nemačke kuhinje.Pojavile su se nove namirnice koje su spremane na novi način a uveden je i novi obrok  – doručak

DORUČAK se uvodi kao prvi jutarnji obrok. Služio se ujutru, odmah po ustajanju ,pre nego što domaćin krene na posao .

Domaćin bi prvo  uzeo slatko,popio čašicu šljivovice a onda bi doručkovao i to najčešće hleb,kajmak i šolju mleka ili bele kafe.

U kuhinje su stigli šporeti koji su se ložili na drva a domaćice su počele da mese testa,kolače,štrudle,krofne,knedle i da pri spremanju ovih specijaliteta koriste puter,mileram i švapski sir.

RUČAK  je obično bio oko 14 časova.

Pre ručka je služena čaša rakija pa  predjelo, koje je uglavnom bio sir sa belim i crnim lukom.

Ručak je počinjao služenjem supe ili čorbe ,variva (kupus s  mesom)a završavao se nekim kolačom .

Uz ručak se pilo vino koje istina nije mogao svako sebi da priušti.

322ccdc468c721e1671538d619325a88

VEČERA je bila obično oko 19 časova i sastojala se od hladnih jela kao što su meso u aspiku,sir i ostatak od ručka osim ako bi na večeri bili gosti kada bi večera bila obilnija i sveže spremljena.

Siromašniji sloj društva imao je skromniji jelovnik.

Oni su uglavnom jeli proju,pasulj,luk i kupus koji se masovno gajio.

U njihovom jelovniku je često  bila prisutna i surutka koju su koristili kao napitak ali i za pravljenje sira koji su takodje puno koristili u ishrani .

Meso su jeli uglavnom za praznike.

POSUDJE

 posudje

Četrdesetih godina se u imućnijim gradskim  kućama  postepeno pojavljuju  i  delovi  evropskog nameštaja .

Kuhinjsko posudje nalazi se na rafovima – ugradjenim zidnim policama i klupama. a  reprezentativno posudje  je izloženo na tahtapošu, drvenoj ploči iznad basamaka u divanhani.

Lepo izradjeno i ukrašeno  srebrno posudje (tanjiri,tacne,poslužavnici,kašike,viljuške,bokali,čajnici,zvona za pokrivanje hrane,slanici) koristilo se u svečanim prilikama a u dane praznika se koristilo više  posudja.

Na svečanu trpezu su postavljani  posebni tanjiri za predjelo,duboki za supu ili čorbu,tanjiri za glavno jelo,za salatu ,za kolače.

 U siromašnijim kućama se koristilo posudje od bakra,gvoždja ili kalaja i bilo je jednostavnog oblika i bez ukrasa.

Slobodno vreme su porodice uglednih gradjana u Srbiji provodile uglavnom u porodičnom krugu.

Najčešće su organizovali kućne sedeljke ili se išlo u posete prijateljima i komšijama.

Na tim sedeljkama su muškarci uglavnom igrali karte,pijuckali piće i razgovarali a žene su vodile razgovore o kući i deci, služile se kolačima i razmenjivale recepte.

Krajem XIX veka bilo je već dosta pismenih žena koje su imale svoje sveske sa receptima.

Recepte su delile prijateljicama mada su mnoge imale neke „cake“ u receptu koje bi „slučajno“preskočile i to je običaj koji se zadržao i do danas.

O prvim kuvarima u Srbiji koji su se takodje pojavili u XIX veku,pisaću posebno.

 

Аутор: Milica Đokić

Živim u kući sa dvorištem na periferiji Beograda sa mužem koji me podržava sa beskrajnim strpljenjem u mojoj ljubavi prema tkanju i starim zanatima. Sa nama živi i jedan razmažen i posesivan pas (ženka Džek Rasel terijera). Imam razuman broj rodjaka, komšija i prijatelja sa kojima se družim i kada za vidjanje nema neposrednog razloga, nego onako iz zadovoljstva. Volim svoje dvorište, cveće, vrapce, miris lipe, jasmina, pokošene trave. Volim da kuvam i mesim (ali ne baš svaki dan) Volim slatkiše , naročito čokoladne. Volim da šijem, pletem, vezem, crtam, čitam knjige, da cunjam po internetu, da se družim na FB sa ljudima koje sigurno ne bih upoznala da nije interneta. Volela bih da sam tehnički pismenija i da mogu bolje da baratam blogom i sajtom koji postavljam. Ne podnosim aparate kao što su pegla i usisivač, klizave ulice i arogantne ljude. Želela bih da uvek imam spreman odgovor i na neumesna pitanja i da ne osećam grižu savesti kad ne radim.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *