
Prvu lozicu posadio je moj deda a potom je sadio i moj otac.
Usred Beograda gajena ona se može jesti, bez obzira na zagađen vazduh, gradskim auspuhom doziran, ako je okružena velikim orahom i krošnjama drugog drveća, koji je koliko toliko štite. Takođe, priznaću, jedino je dobra mlada u maju – posle je spopadnu bube i ona bela napast, da li je pepelnica ne znam i onda mora da se prska.
Ali je u maju iskoristim maksimalno. Spremam je odmah, ali je i pripremam, perem i lagerujem u zamrzivač. Čuvam samo taj list vinove loze koji nije prskane uopšte. Настави са читањем „Sarmice od vinove loze iz bašte“